Prije nekoliko godina sam, surfajući bespućima interneta, slučajno (ili “slučajno”) naletila na knjigu “Nema vremena za karmu” (No Time for Karma) Paxtona Robeya.
Paxton Robey simpatičan je lik. Još od 60-ih godina 20. st. fasciniraju ga psihički fenomeni. Čitao je, sudjelovao na brojnim radionicama koje su se bavile paranormalnim, razgovarao s mnogim parapsiholozima. Postajao je radostan i oslobodio se frustracije. 1973. god. završio je tečaj “Silva metoda kontrole uma” koji mu je pomogao u razvoju vlastitih parapsiholoških sposobnosti. Postao je vidovit, mogao je gledati i u prošlost i u budućnost, razumio je tajnu vremena, vidio budućnost Zemlje. Njegovim riječima:
“Ipak, još uvijek nešto nije bilo u redu. Iako sam vidio više od onoga što sam mogao shvatiti i osjetio više ljubavi i prihvaćanja nego što sam mogao prihvatiti, još uvijek sam bio samo glasnik. Zatvorenih očiju mogao sam vidjeti, osjetiti, znati “veliku sliku”, a još uvijek sam bio povezan s ovim tijelom (vodiči su me stalno uvjeravali da to nije greška).
Mogao sam dobiti odgovor na pitanja na koja nema odgovora. Mogao sam vidjeti savršenstvo u ovom očito nepravednom životu na Zemlji. Kada bih se vratio u “realnost”, zarađivati za život i komunicirati s ljudima, velika slika bi brzo iščezla. Ne treba puno vremena da se nejasna svemirska misija zamijeni sebičnom i nesigurnom pespektivom, koja sadrži naše nezadovoljene potrebe, svađe, nepravdu.
Potpuno nenajavljeno, nešto zapanjujuće se počelo događati. Moj život je počeo funkcionirati! Počeo je nepogrešivo funkcionirati!
Bio sam zaposlen u velikoj zrakopolovnoj kompaniji kao glavni inženjer, rukovoditelj cijele flote Boinga 707 (a to odaje moje godine, zar ne), odgovoran za eventualno odlaganje polijetanja zrakopolova iz tehničkih razloga. Vrlo kompetitivan i stresan posao. I sada, odjedanput, stres je nestao. Doslovno, u roku od pet mjeseci, nisam radio ništa. Nisam brinuo ni o čemu, sve je funkcioniralo samo od sebe. Flota Boinga 707 je bila na prvom mjestu u cijelom SAD-u. Svakog dana sam odlazio na posao, pio kavicu, puno ćaskao, puno se zabavljao. Ni traga napetosti.
Sve je funkcioniralo sjajno u svim aspektima mog života. Pet mjeseci vladao je sklad u kući, automobil me savršeno služio, zdravlje mi je bilo savršeno. Mir, uživanje, raj gdje god se okrenem.
Ne samo da je moj život bio savršen, hvala lijepa, poboljšavali su se i životi svih onih koji su bili pokraj mene. Na primjer, netko tko je bio prehlađen pričao bi sa mnom nekoliko minuta i prehlada bi iščezla. Moja sekretarica je ovo primijetila i počela mi “privoditi” neke nepoznate ljude. Nisam razumio njene motive dok mi jednog dana nije objasnila da je prije nekoliko tjedana pokraj mog radnog stola sjedila neka žena bolesna od raka. Rak se povukao.
Žena koju sam poznavao sa sastanaka neke duhovne grupe prokomentirala je moje novo stanje mira: “Stalno si smirem, mora biti da neprestano meditiraš”. Bez razmišljanja sam odgovorio: “Ma, uopće ne meditiram. Ja jesam meditacija”. Tako sam se osjećao. Uspio sam. Moja duhovna potraga se završila. Pronašao sam ono što svi žele naći. Bio sam živi dokaz da je moguće biti prosvijetljen dok si u ljudskom tijelu. Nisam imao više što učiti. Studij je bio kompleltiran. Gotovo. Kraj.
Onda je balon eksplodirao.
Snovi su mi uvijek bili značajni i korisni. Imao sam san, upečatljiv i kompliciran. Ukratko, rečeno mi je da stanje u kome se nalazio moj život nisam stvorio ja. To su za mene stvorili “oni”. Kazali su da u svom životu uvijek mogu dostići takvo stanje, bez njihove pomoći. Jedva sam se imao za što uhvatiti. “Idemo na odmor”, rekli su. Rekli su mi da je na meni da naučim kako dostići kontrolu nad svojim životom do trenutka kada ću moći demonstrirati „prirodno univerzalno stanje bića“ (nema napetosti, sve je mir, blagoslov, harmonija, radost) drugim ljudima koji žive u ovoj neprirodnoj Zemljinoj školi u kojoj vlada zabrinutost, sumnja, osjećaj krivnje i bespomoćnosti. Dok sam još uvijek na ovom planetu, moj zadatak nije samo da sam dostignem stanje prosvijetljenosti, već i da njime toliko ovladam kako bih mogao pomoći još nekim drugim ljudima da ga dostignu. U stvari, rekli su mi, na Zemlji ima nekoliko desetina tisuća svemirskih emisara koji će za koju godinu dostići to stanje “sva-napetost-je-nestala”. Kada učimo oslobađati se vlastite napetosti mi učimo cijeli planet da radi to isto. Kad učimo ostvariti unutrašnji mir ili iscijeliti se, mi učimo cijeli planet da radi to isto. Kažu da se ne možemo boriti za mir. To je oksimoron.”
Paxton Robey na Zemlju gleda kao na školu za brzo buđenje. Svaki čovjek na Zemlji je u nekom razredu, u skladu s vlastitom razinom duhovnog razvoja. Pojedine razrede škole, kao i svoja iskustva, Paxton je opisao u knjizi “Nema vremena za karmu” (iz koje je i gornji odlomak), a ponudio ju je besplatno ljudima na čitanje preko interneta, iako ju se može pronaći i u našim knjižarama. Uz “Zemljinu školu” tu su još i poglavlja “Svemirski zakoni”, “Primarna direktiva”, “Plan spasenja”, “Slijedite svoje blaženstvo”, “Karma”, “Iscjeljivanje”, “Međuljudski odnosi” i “Prognoza”.
