Seagal i ne-dvojnost

Steven Seagal junak je pravi: zgodan, pametan i produhovljen, stručnjak za oružje i borilačke vještine, ekološki osviješten, borac na strani Dobra koji svaki put uspije spasiti svijet. Njegov film “Osvetnik”, koji se neku večer prikazivao na našoj TV, katastrofalno je dosadan, a ipak se u njemu nađe zrnce mudrosti. Kinez u tom filmu kaže Stevenu: “Um je zrcalo. Svjetlo koje sja. Čisti ga svaki dan. Ne dozvoli da se na njega nahvata prašina”, a ovaj mu odgovara: “Nema zrcala, nema prašine, nema tame. Jedino svjetlo uma”. To je to! Kad iz svijesti nestanu um i njegova nečistoća, nema više potrebe za čišćenjem; ostane samo čista svijest. To je ne-dvojnost (advaita) s kojom su nas upoznali Adi Shankara, Vivekananda, Yogananda. Zagovornici advaite vjeruju da je uzrok svoj patnji Maya (iluzija) koju može poništiti samo znanje o Brahmi (Bogu). Tj. uzrok sve patnje je naše uvjerenje da smo odvojeni od svega (života, Boga, energije, prirode, itd), a spoznaja te zablude nas oslobađa patnje.

Kako takvo buđenje izgleda u praksi dočarao nam je Herman Hesse kroz svog Siddharthu. Siddhartha je, nakon godina zaokupljenosti kako duhovnim tako i materijalnim životom, radio kao splavar prevozeći ljude preko rijeke. Slušao je glasove oko sebe koje je već toliko puta čuo prije toga.
“Pretvorio se posve u osluškivača, posve zadubljen u osluškivanje, posve prazan, sav u upijanju, osjećao je da je slušanje sad naučio do kraja… Već nije mogao razlikovati mnoge glasove, vedre od plačnih, dječje od muževnih, svi su spadali skupa, tuženje, čežnje i smijeh upućenoga, krik bijesa i stenjanje umirućega, svje je bilo jedno, svje je bilo utkano jedno u drugo i posvezano, tisućstruko isprepleteno. I sve zajedno, svi glasovi, svi ciljevi, sve čežnje, sve patnje, sva slast, sve dobro i zlo, sve zajedno bio je svijet. Sve zajedno bilo je tijek zbivanja, bila je glazba života. I kad je Siddhartha pažljivo osluškivao tu rijeku, tu tisućglasnu pjesmu, kad nije čuo ni patnju ni smijeh, kad svoju dušu nije vezivao ni uz koji glas, niti ušao u nj sa svojim ja, već čuo sve, cjelinu, razabrao jedinstvo, tada je postajala velika pjesma od tisuću glasova u jednoj jedinoj riječi koja se zvala om: dovršenje… U tom se satu Siddhartha prestao boriti sa sudbinom, prestao je patiti…
Vrijeme nije zbiljsko… A ako vrijeme nije zbiljsko onda je i raspon koji naizgled postoji između svijeta i vječnosti, između patnje i blaženstva, između zla i dobra, također zabluda. Grešnik, koji sam ja i koji si ti je grešnik, ali opet će jednom biti brahma, doseći jednom nirvanu, bit će Buddha – i gle sad: to ‘jednom’ samo je varka, samo usporedba! Grešnik nije na putu prema budstvu, nije uključen u razvoj, iako naše mišljenje ne zna drugačije predstaviti stvari. Ne, u grešniku je, i to već sada i danas, budući Buddha, njegova budućnost je sva već tu, i u njemu, u tebi, u svakome tko nastaje valja štovati mogućeg, skrivenog Buddhu. Svijet nije, prijatelju Govinda, nesavršen ili na polaganom putu prema savršenstvu: ne, on je u svakom trenutku savršen… U dubokoj meditaciji postoji mogućnost ukinuti vrijeme, sav bivši, trajući i budući život vidjeti istodobno, i tu je sve dobro, sve savršeno, sve je brahman. Zato mi se ono što jest čini dobrim, čini mi se da smrt i život, grijeh i svetost, mudrost i ludost, sve mora tako biti, svemu je potrebno samo moje pristajane, samo moja spremnost, moja ljubeća suglasnost, tako je za mene dobro, može me samo poticati, nikad mi štetiti.”

Yogananda: “Autobiografija jednog yogija“
Herman Hesse “Siddhartha“