Henry Thomas Hamblin (1873 – 1958) bio je engleski mistik, pisac “Nove misli”, izdavač novina, a nadasve uspješan poslovni čovjek. Ali, umjesto da ga učini sretnim, uspjeh mu je donio rastući osjećaj depresije. Hamblin je kroz život doživio nekoliko iskustava kontakta s Božanskom Prisutnosti i shvatio da je to ključ za mir kojeg je tražio. Iskustvo ga je naučilo da ako um radi u skladu s Božanskim, tada sve što vam je potrebno teče prema vama. Među brojnim knjigama koje je napisao posebno se ističe “Moja potraga za istinom” (“My Search for Truth”). U njoj kaže:
“I tako sam kroz iskustvo doznao kako prevladati valove straha i napetosti. Otkrio sam da ako se koncentriram na tekst ili pjesmu ili psalam, i neprestano ih ponavljam, strah će biti prevladan i naprezanje olakšano. Prije sam mislio da je dovoljno izreći nekoliko molitava, ali iskustvo me uči kako je u mom slučaju to beskorisno. Ono što sam otkrio je da je potrebna intenzivna koncentracija, u kombinaciji s ustrajnošću, i s time se treba nastaviti dok se um ne smiri i uživa osjećaj Božanskog mira. Ponavljanje teksta ili izjave o istini o Apsolutu nije uzaludno ponavljanje, kao što proglašavaju neki kritičari. To podrazumijeva koncentraciju kroz upornost i uporno posizanje za Vječnim, rezultat čega je da nakon nekog vremena um počinje obraćati pažnju i postaje usuglašen s istinom koju smo tako ustrajno tražili.
Sve što mi sada treba je znati unutrašnji Božji mir, uroniti u duboku rijeku Božjeg mira i u isto vrijeme osjetiti kako teče kroz mene. Tako je riješena velika vjekovna tajna: mi u Bogu, i Bog u nama. Ne kao teorija ili nauk, nego kao stvarno, činjenično iskustvo.
Dnevno možemo mirno sjediti, znajući Boga. Ne pokušavamo definirati Boga, jer Bog je iznad svih definicija, mi se jednostavno smirimo i znamo. Osjećamo Jedan život, duboko u našem biću, i otkrivamo da je naš vlastiti život beskonačno proširen izvan vremena i prostora. Više ne tražimo Boga glavom, nego ga znamo srcem. Duboko u sebi nalazimo Božji unutrašnji mir. Osjećamo unutar naše duše pulsiranje beskonačnog života. I ne samo to, dok sjedimo u Velikoj Tišini, shvaćamo da je prisutnost Boga svuda oko nas: živimo, krećemo se i postojimo u jednom Univerzalnom Duhu. Dok mirno sjedimo – mirujući i znajući ili osjećajući Boga – zrake Božanskog Života udaraju po nama i teku kroz nas kao bežični valovi koji prolaze kroz zidove zgrade. Tada se čini kao da nam se fizičko tijelo rastapa, tako da postajemo potpuni Duh. To je doista cilj svih religija: zaći iza materijalnog kako bi pronašli duhovno, proći od vremenskog u vječno.
Otkrio sam da više nije potrebno slijediti bilo koji sustav meditacije i kontemplacije – nego samo znati Boga i osjećati se uronjenim u Njegov mir, i osjećati kako njegov mir teče kroz mene kao rijeka.
Kroz praksu molitve, i možda također kroz tjeskobu žalosti koje svi u susrećemo nekad tijekom života, dolazimo u fazu kada se možemo uzdići u Božanski mir i sklad u bilo kojem trenutku. Odmah znamo mir Božji: ulazimo u stanje blaženog jedinstva i zajedništva.
Velika tajna je u prepoznavanju da sve dobre stvari dolaze od Boga, a ne od čovjeka, ili kao rezultat vlastitog truda, rada i naprezanja.
Bio je to velik dan za mene kada sam, nakon što sam godinama molio za blagoslov, odjednom shvatio da nas Bog uvijek blagoslivlja i da blagoslovi neprestano teku iz našeg Središnjeg Izvora. “Ako je to slučaj”, mislio sam, “onda umjesto da tražim blagoslov, trebao bih zahvaliti Bogu za blagoslove kojima me On neprestano obasipa”.
Mi nismo pozvani da prolazimo kroz vatrene muke ni za što, ili iz vica. U svemu postoji svrha, i ništa nam ne dolazi što nije za naše najviše dobro. Mi nismo igračka neljubazne sudbine, nego nas vodi i usmjerava Beskrajna Ljubav i Mudrost. Uzrok našeg vatrenog iskušenja je da postanemo toliko odlučni pronaći Boga i stvarno Ga znati, da smo spremni trpjeti sve i žrtvovati sve da bi bili uspješni u svojoj potrazi.
Kad se Bog počeo baviti sa mnom na ovaj napredniji način bio sam ispunjen tjeskobom i tugom, mislio sam da je to iskustvo zlo, i nisam mogao vidjeti dobro u njemu. Tada kada se činilo da su stvari najgore, odjednom mi je dano znati da je crni oblak koji me zasjenio pun milosrđa i da će se iz njega “razliti blagoslov na moju glavu”. Čim sam to shvatio ušao sam u tako velik mir, kakav nikad nisam doživio prije.
Sva moja iskustva bila su dvostruke prirode: postojao je probljem u vanjskom životu, a tama i gotovo očaj u unutrašnjem životu. Kada se to dogodilo, ja sam pao u zabludu misleći da je unutrašnja tjeskoba rezultat vanjske nevolje, pa sam se pokušao nositi s time, umjesto da tražim unutrašnje usklađivanje. To je stavljanje kola ispred konja. Iako takvi slučajevi nisu bili izazvani vanjskim pogreškama, ipak je uvijek postojao unutrašnji uzrok.
Isprva sam učinio ono što mnogi ljudi pogrešno čine: pokušao sam ukloniti vanjsko iskustvo nekim ‘tretmanom’. Budući da nisam uspio, tako da su stvari morale ići svojim prirodnim tokom, mislio sam da su moje metode pogrešne. No, nisu bile pogrešne, greška je bila u tome da sam pokušao uništiti posljedice umjesto da se bavim uzrocima. Nisam još naučio da je uvijek ‘prvo unutra, a onda vani: prvo u nevidljivom, a zatim u vidljivom’.
S vremenom sam, ipak, počeo shvaćati da ono što je potrebno u takvim trenucima nije bio vanjski lijek, nego unutrašnje usklađivanje. Drugim riječima, kad bih samo mogao pronaći Božji unutrašnji mir, onda bi se vanjski poremećaj brinuo za sebe. Kada bi došlo do unutrašnjeg usklađenja, onda bi vanjsko ozdravljenje okolnosti i sukoba prirodno uslijedilo, iz jednostavnog razloga što je unutrašnji uzrok vanjskih problema bio uklonjen. Dakle, umjesto napada na simptom tražio sam uklanjanje temeljnog uzroka. Drugim riječima, tražio sam Božji unutrašnji mir (odnosno, tražio sam unutrašnje usklađivanje kroz predaju svoje volje i svih svojih želja Bogu, rezultat čega bi bio da sam trebao ući u Božji mir). To bi moglo dugo potrajati, ali sam bio spreman čekati Božje vrijeme. Umjesto koncentriranja na vanjsko usklađivanje svojim snagama i mudrošću, pogledao sam unutra te čekao Boga da on učini unutrašnje usklađenje kroz koji bih mogao pronaći Njegov mir. Čim sam ušao u Božji mir i plutao na oceanu blaženstva, osjećajući Božji mir kako teče kroz mene kao rijeka, vanjska nevolja – bez obzira koliko komplicirana bila – počela se raspršivati, kao jutarnja izmaglica pred izlazećim suncem.
Nagrada za godine svih ovih testova i iskušenja je u tome da dostignemo stanje kada je Božji mir uvijek s nama. Ako nam uznemirujuće iskustvo oduzme mir, on se brzo vratiti. To je zato što je Božji mir postao naše normalno stanje.
Učimo kroz iskustvo kako je moguće moliti za pogrešne stvari, i tako, ako smo dovoljno snažni da dobijemo ono što želimo, život nam postaje gori umjesto bolji. Tada ne znamo da stvarna svrha molitve nije zapravo da navedemo Boga da nam nešto da ili da učini nešto za nas, nego je zapravo da pronađemo i spoznamo Boga.
Otkrivamo i nešto drugo – da je stvar za koju molimo prečesto upravo suprotno od onoga što bi bilo za naše i tuđe dobro.
Naravno, ono zbog čega je većina od nas zabrinuta je dobrobit onih koje volimo.
Učimo da kada molimo za njih trebamo im dati potpunu slobodu, a učimo i da moramo dati Bogu potpunu slobodu također. Bog je na djelu u životu svakoga od nas, stoga je On na djelu u životu onog za koga molimo, jednako kao i u našem vlastitom životu. Tako smo postupno dovedeni da vidimo da je najbolja molitva koju možemo moliti da predamo svoje voljene u potpunosti Bogu, tako da se on može nositi s njima na svoj način. Našim voljenima će biti puno bolje kada prestanemo s uplitanjem i molitvom prisile.
Otkrivamo također kako ono što je stvarno potrebno nije da Bog nešto promijeni, ili čak išta napravi, nego je zapravo potrebno da shvatimo činjenicu da Božansko savršenstvo već JEST, i da je stvarnost nas i naših poslova. Drugim riječima, uzroci naših problema i poremećaja su u nama. A glavni uzrok je neznanje ili nedostatak razumijevanja Istine. Zato je s naše strane potrebno veće znanje o Božanskoj istini.
Tek kad sam navršio više od šezdeset godina počeo sam shvaćati da je Bog bio na djelu u mom životu, i da ja nisam uopće njime upravljao. Nakon tog otkrića, neko vrijeme sam mislio da uopće nemam slobodnu volju, ali kasnije sam shvatio da imam slobodnu volju, ali do određene granice.
Stoga sam mogao vidjeti da uvijek mora biti prisutan Središnji Sklad s kojim su povezane sve stvari, i s kojim u konačnici sve mora biti u skladu. Također sam shvatio da je ovaj život odraz – i to nesavršeni – našeg pravog i istinskog života koji se uvijek živi u Bogu (Središnjem Skladu), a poremećaji života nastaju zbog našeg odstupanja od Božanskog Reda ili Središnjeg Sklada: prvo u našim mislima, a zatim kao prirodna posljedica, u našim djelima.
Slobodna volja se sastoji u našoj sposobnosti da mislimo i djelujemo u skladu s našom osobnom voljom, što je naravno u suprotnosti s voljom Cjeline.
Božansko Savršenstvo je već postoji, i oduvijek je postojalo, i pokušavalo se očitovati u mom životu i to bi učinilo samo da sam ja to dopustio.
Mi pripadamo Vječnom, i iznutra smo jedno s ‘Onim koji se ne mijenja’. Unutrašnji Red teče neprestano, u savršenom skladu. Vanjski život je suprotnost unutrašnjem Redu, i svi njegovi poremećaji nastaju zbog udaljavanja od Stvarnog i Istine. Imamo dovoljno slobodne volje da napravimo strašan nered u vanjskom životu, ali to ne može utjecati na Unutrašnji život.”
