Objavio: novamisao | Lipanj 18, 2008

dr Doolittle(i)

Sv. Franjo razgovarao je sa životinjama. Putujući s redovnicima kroz dolinu Spoleto blizu grada Bevagna naišao je na veliko jato različitih ptica. Sv. Franjo je otrčao do njih kako bi ih pozdravio, očekujući da jato doleti. Ali ptice su ga mirno čekale. Zadivljen im je počeo propovijedati riječ Božju. Na kraju su ptice mahale krilima i istezale vratove u znak razumijevanja. Od toga dana se često obraćao raznim životinjama, a slavni slikar Giotto ovjekovječio je ovu propovijed na slici. Kada god bi neka životinja bila uhvaćena u zamku ili riba na udicu, sv. Franjo bi ih pustio i savjetovao im da sljedeći put budu pažljivije kako ih ne bi uhvatili. Nakon toga ga životinje nisu željele napustiti već su se neko vrijeme zadržavale u njegovoj blizini. Najpoznatija je priča o stanovnicima grada Gubbia koje je terorizirao vuk ubijajući im stoku, ali i ljude. Sv. Franjo se sažalio nad ljudima i otišao u šumu kako bi upoznao vuka. Vuk je režao na njega razjapivši čeljust. Sv. Franjo ga je blagoslovio i rekao mu: “Dođi k meni, brate vuče. U ime Kristovo, zapovijedam ti da nikoga ne povrijediš”. Vuk je tada spustio glavu na Franjina stopala, krotak kao janje. Franjo mu je objasnio da ne smije više nikoga povrijediti, a za uzvrat nitko neće povrijediti njega. On i vuk su se zajedno vratili u grad, rame uz rame. Sv. Franjo je održao misu na kojoj je tražio od građana Gubbia da se obvežu kako će hraniti vuka, a on im zauzvrat neće činiti štetu. Vuk je poživio još dvije godine, idući od vrata do vrata, građani su ga hranili i nikome nije više nikad naudio. Kad je uginuo od starosti grad Gubbio je za njim žalio.

Vrlo slično Franjinoj poropovijedi pticama i sv. Antun Padovanski propovijedao ribama koje su ga slušale jednako kao i ptice sv. Franju.

Sjećam se jedne žene koja mi je pričala kako je njena baka šaptala ovcama na uho i ovce bi od toga ozdravljale. Ta sposobnost je bila generacijama u njihovoj obitelji, a onaj tko ju je imao prenosio bi ju samo jednome od svoje djece/unučadi.

I za “šaptača konjima” su svi manje-više čuli.

Usprkos svim tim pričama začudila sam se kad sam otkrila da se takvi razgovori sa životinjama i danas odvijaju, čak postoje i ljudi koji se time profesionalno bave. Jednako kao što je Quimby mogao direktno razgovarati s dušama ljudi, tako i ovi intuitivci razgovaraju s dušama životinja. A razgovor liječi. Štoviše, životinje mogu nama pokazati kako se živi u skladu sa životom i u ravnoteži sa Zemljom.

Navodno sasvim mala djeca mogu slobodno telepatski komunicirati sa svojom kao i s drugim vrstama, međutim to se kasnije gubi procesom socijalizacije. Dobra vijest je da se ta sposobnost može kasnije obnoviti. Stav koji najviše blokira komunikaciju sa životinjama je ideja da su one “niža bića”, manje razvijena i inteligentna. Jednako ograničavajuća je i ideja da smo mi za takvu komunikaciju nesposobni.

Ono što najčešće učinimo kada ugledamo neku životinju je da ju obaspemo prevelikom količinom energije u želji da je upoznamo, a životinje to ne vole i od toga bježe. One rado komuniciraju s osobom koja je mirna, prisutna duhom, tj. koja im obraća pažnju, ali ih ne zasipa njome.

Penelope Smith je jedna od takvih osoba koja od djetinjstva može komunicirati sa životinjama, a tome podučava i druge ljude. Uočila je nekoliko faza u razvoju telepatskih sposobnosti (prilično sam uvjerena da se na isti način razvijaju i ostale ljudske sposobnosti): u početku su ljudi potpuno nesvjesni te mogućnosti i osjećaju se sasvim odvojeni od svijeta oko sebe. Nadaju se da je takva komunikacija moguća, ali u nju zapravo ne vjeruju. Nakon toga počinju biti telepatski prijemčivi i susreću se s vlastitim blokadama, ograničenjima, bolovima i nesvjesnim motivima. Teško im je osjetiti i shvatiti bilo koga, čak i samog sebe. Ako dalje nastave u želji za komunikacijom sa životinjama dogodit će im se povremeni telepatski bljeskovi. Još uvijek su nesigurni i ne znaju je li to prava komunikacija ili se radi o njihovim vlastitim projekcijama. Životinje obično pokazuju svojim pozitivnim stavom da se radi o istinskom razumijevanju. Sada ljudi počinju vjerovati da se komunikacija zaista događa, samo su još uvijek nesigurni koliko su u tome uspješni. S vremenom njihove vlastite blokade se nekako otope, sami su iscijeljeni i kanal za komunikaciju postaje širi. Kako napreduju, tako su sve svjesniji da su drugi jedno, aspekti njih samih. Znaju da je telepatija stvarna. Nakon toga događa se nešto čudesno: sva komunikacija, povezanost, sve misli i emocije spajaju se u jedno. Nije više važno tko pita, a tko odgovara. Čuje se jedna mudrost i osjeća jedna ljubav u vlastitom biću koje obuhvaća sva druga bića.

Michael Roads je Englez koji živi u Australiji. 1977. god. započeo je rad s grupom istomišljenika na putu razvoja. Povezao se s unutrašnjim metafizičkim izrazom Prirode koja je 1986. god. dovela do njegove samospoznaje. On razgovara s drvećem i rijekom, životinjama i stijenama. Grabežljivce zamoli da mu ne uništavaju pašnjake i oni na to nekim čudom pristaju. Svoju svijest stapa sa sviješću vode, bilja, minerala, vremenskih prilika. Svoja iskustva sažeo je u knjizi “Razgovor s prirodom” (Talking With Nature).

Još neki od poznatijih komunikatora sa životinjama su i : Glen Phillips, Dawn Baumann Brunke i Marta Williams.

Oglasi

Responses

  1. naravno da se razgovara s zv, to svi cine


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

%d bloggers like this: